I sada, posle pet godina od tog našeg poslednjeg susreta, sećam se odlično svake njene reči, njene sjajne kose, blistavog osmeha ali tužnih očiju, te kontradiktornosti koja je stalno okruživala Elen. Sećam se odlično te zbunjenosti koja me je preplavila ali koja me je probudila iz letargije i ulila neku čudnu snagu da se uhvatim u koštac sa problemima. Emanuel je, posle mog insistiranja i borbe, raskinuo tu suludu vezu sa nekom klinkom, sponzorušom, koja ga je samo iskorišćavala i sada živimo u, koliko toliko, normalnom braku, braku posvećenom deci i napretku porodice... Tek s vremena na vreme se potegne priča o telesnoj bliskosti koja nam je nekad bila važna i koja nam možda ponekad nedostaje ali više nismo sposobni za nju.  

A Elen? Moja dobra prijateljica Elen...  Elen je osetila kako deca mogu biti surove sudije svojim roditeljima. Ostavili su je i vratili su se ocu uz izgovor da ne mogu da žive sa očuhom koji ih ne podnosi. Da li ih je podnosio ili ne?! Elen nije umela da objasni tu netrpeljivost izmedju njih. Ali u nekim od sve redjih mejlova mi je napisala da je sasvim sigurna da se svaki brak pretvara u rutinu i da je možda pametnije „šarati“ u braku kako bi sačuvali brak. Opet kontradiktornost  ali kontradiktornost i života koju sam sada bolje razumevala.   I bolje sam razumela Elen. Elen je samo još jedna žrtva naših predrasuda.  Zato sam sama rešila da ne budem žrtva. I lepo mi je. Emanuel nema hrabrosti ništa da mi kaže ali kad me god prati onim zabrinutim pogledom uvek ga poljubim i kažem : „ne brini, vratiću ti se, ti si čovek mog života“ i to zaista i mislim. Ostalo su samo uzbudjenja koja su nam potrebna da nas održe u životu. A on? Da li još uvek traži uzbudjenja? Ne znam, možda, ali se više ne opterećujem time šta on misli i pravo govoreći, mislim da on misli da nema pravo ništa da mi prebacuje. I nema pravo!  A moja deca? Dobro su. Pazim dobro da se ne zaljubim, da ne poletim toliko da zaboravim na njih, oni su i dalje centar mog života. Ali baš zato, da bih bila bolja majka i bolja žena, potrebni su mi ti mali izleti iz porodičnog gnezda, izleti koje u kući  nazivamo „projektima“.

Ne, moja deca ništa ne sumnjaju, dobro se pazim da „projekte“ obavljam van Dinana, gde me niko ne zna. Nijedan „projekat“ ne radim više od mesec dana, sasvim dovoljno da obnovim energiju koja mi je potrebna za nekoliko meseci. Nikad ne tražim „projekte“, oni se jednostavno sami nametnu. Mada, počela sam malo drugačije da se oblačim, da malo više vodim računa o sebi, sada stavljam i botoks u čelo i obraze dva puta godišnje i tako izgledam mnogo mladje. Linija mi nikad nije bila problem tako da lako nalazim garderobu koja me čini mladjom i privlačnijom. Moj poslednji „projekat“ sam radila sa 8 godina mladjim partnerom. Nije to ni znao sve do onog momenta kad sam rešila da prekinem s njim. Sigurno neću dugo moći da zaboravim njegove širom razrogačene plave oči i tugu koju sam u njima prepoznala. No, muškarac je to, znam da će se brzo oporaviti.

Eto, sve sam vam rekla a vi prosudite sami. Stojim pri tome da nema recepta za dobar brak, za ljubav... Sigurna sam da ste dosad to i sami shvatili ... 

-KRAJ-